Digitalna slika putuje kroz vrijeme

Nakon brojnih realiziranih vrhunskih videoradova, akcija, performansa, projekata i sudjelovanja na prestižnim međunarodnim manifestacijama (Bijenale u Veneciji 1997, Kairu 1998, Gwangjuu /Južna Koreja/ 1995, São Paulu 1981, Documenta u Kasselu 1987…), videofestivalima (Berlin, Tokio, Montreal), nedavno održana izložba Rad na izložbi 1969. / Data Recovery 2015. u Galeriji SC kao da je sabrala / objedinila sve odlike Martinisova rada: preklapanje / spajanje prostora i vremena, prolaznost i arhiviranje podataka, osobnu memoriju, procesualnost rada, organiziranost / čvrstu strukturu i ležernost / spontanost, kontrolu i nepredvidivost, zadanost i slobodu, materijalno i virtualno. Po sačuvanoj dokumentaciji, odnosno po crno-bijelim fotografijama s postavljanja svoje prve izložbe Modul N&Z u Galeriji SC u ljeto 1969. autor sada, 46 godina poslije, na istom mjestu, stvara ambijent radnoga prostora, svojevrsna atelijera u kojem ponavljanjem postupka procesa rada oživljava memoriju prostora i vremena. Pratiti umjetnika Dalibora Martinisa pri radu, odnosno prisustvovati neposredno procesu rada na njegovoj izložbi, bilo je izuzetno iskustvo. Po sačuvanoj dokumentaciji, odnosno po crno bijelim fotografijama sa postavljanja svoje prve izložbe Modul N&Z u Galeriji SC u ljeto 1969. autor sada, 46 godina kasnije, na istom mjestu, stvara ambijent radnog prostora, svojevrsnog ateljea u kojem ponavljanjem postupka procesa rada oživljava memoriju prostora i vremena.

Snimila Tjaša Kalkan

Nedavnom izložbom referirali ste se na početke svoga stvaranja, specifično vrijeme 60-ih, doba formiranja nove umjetničke prakse. Možete li usporediti vremena, odnosno dati nam uvid u razmišljanje o statusu i kvalitativnoj razini umjetnosti onda i sada?

Nikako se ne bih upuštao u donošenje vrijednosnih sudova po principu „onda i danas“. Također, ne bih se kladio na svoje pamćenje onoga vremena. Ako smijem generalizirati, čini mi se da su šezdesete bile godine snažnijih promjena i te su promjene na mladog umjetnika ključno utjecale. U globalnom društvenom smislu to je bila pariška studentska pobuna u svibnju ‘68. koja imala vrlo vidljiv refleks i u tadašnjoj Jugoslaviji, a u onom umjetničkom to je bila pojava konceptualne umjetnosti, novih medija i alternativnih prostora izlaganja. Na lokalnom institucionalnom planu u Zagrebu bili smo upućeni na dva punkta suvremene umjetničke scene, to je bila tadašnja Galerija suvremene umjetnosti i Studentski centar. Dok je opća kulturna klima u gradu bila ipak pretežno konzervativna, u SC-u je tada bilo vrlo dinamično i poticajno ozračje jer su na vrlo malom prostoru istovremeno djelovali Teatar &TD, Muzički salon, Galerija SC, IFSK, književni časopisi, a nešto kasnije i MM centar, svi s vrlo otvorenim i često provokativnim programima. Danas je ipak mnogo veća konkurencija, nikle su nove galerije i izlagački prostori, ZKM, razni alternativni centri i dinamična digitalna kultura, ali čini mi se da je Studentski centar još po mnogočemu jedinstveno mjesto kulturnoga života grada.

Kakav je bio osjećaj ponovno raditi i izlagati u Galeriji SC? Je li važno vratiti se na to mjesto početka i o njemu razmišljati u sadašnjem kontekstu?

Mene je na ovaj povratak (osim vašega poziva) natjerala potreba da pokušam generirati stanje s pomoću kojega bih se mogao naći u 1969. godini. Kad kažem stanje, mislim kako na svoje osobno tako i na stanje prostora Galerije SC. Pritom nisam želio upasti u neku evokaciju ili sjetnu rekonstrukciju izložbe iz 1969, već ponajprije, kako bi se to ekonomskim rječnikom reklo, „obnoviti proizvodnju“. Grčki pojam poiesis najbolje opisuje taj rad u kojem su izjednačeni proizvodnja i stvaranje. Tijekom rada na proizvodnji izložbe i izložbeni prostor prelazi u proizvodno stanje. Strukturalni dijelovi izložbe Modul N&Z iz 1969. pomiješani su s nusproduktima koji taj proces također proizvodi i s njime formira isti skup. Za mene, a nadam se i za gledatelja, na kraju nema razlike između geometrijski obojenih ploha koje tvore pravilni niz i zgužvanih papira i ljepljive trake i mrlja na zidu koje su ostale nakon špricanja tih ploha. Proces i rezultat procesa posve su ravnopravni i svi oni, kao i moje geste i fizički umor, čine jednu cjelinu. Pitanje je jesam li se takvim postupkom vratio u 1969. ili sam iz nje dospio u ovu 2015.

Davor Matičević za izložbe vaše generacije piše da su „bez ikakva vremenskog zaostatka u odnosu na događaje u vodećim umjetničkim centrima“. Jeste li onda mislili da radite nešto važno i za budućnost?

Kad imate 22 godine, svemu što radite pridajete iznimnu važnost. Na taj se način mladi umjetnik motivira. U mojem slučaju zaista se radilo o svojevrsnom testu spremnosti da se uđe u jedan, za mene tada veliki projekt s uvjerenjem da je on toga vrijedan kao i da sam ga ja kadar realizirati. Upravo takva tadašnja odluka učinila mi se toliko važnom da sam sada, 46 godina poslije, odlučio generirati isti događaj i doživljaj rada na izložbi 1969.

Planirate li ovaj rad uvrstiti u retrospektivu sljedeće godine u MSU-u? Koliko mu drugi prostor i kontekst može dodati ili oduzeti od prvobitne ideje, njegove biti?

Vjerujem da ću i za izložbu u MSU-u obnoviti proizvodnju. Naime, kao što sam rekao, Rad za izložbu 1969. ne treba razumjeti kao djelo ili artefakt, već kao radni proces. Samim tim on se uvijek iznova mora dogoditi i tek takvo radno stanje proizvest će i stanje prostora koje onda postaje ono što se uobičajeno zove izložba.

U kakvu su odnosu prolaznost, kao jedna od konstanti vašeg rada i projekt Data Recovery, odnosno spašavanje podataka, kao vaš trajni interes i kao proces koji na neki način nastoji dokinuti prolaznost?

U vlastitom umjetničkom djelovanju nastojim odgovoriti na pitanje: kako reaktivirati / regenerirati nešto što je u danom trenutku bilo istinito i imalo realan umjetnički, kulturni ili politički značaj u situaciji i vremenu kada je posve promijenjen umjetnički, kulturni, povijesni i politički kontekst.

U razdoblju od prve polovice 70-ih godina realizirao sam velik broj radova koje nazivam Data Recovery. Data Recovery je postupak djelomičnoga povrata izgubljenih podataka iz memorije, ali bez konteksta koji im je do tog gubitka davao pozitivni, informacijski, društveni ili drugi smisao. Kao i kod gubitka podataka u računalu, naš je postupak pokušaj povrata fragmenata akcije, događaja ili situacije koji su nestali ili izgubili originalni značaj u novim povijesnim, kulturnim ili društvenim okolnostima. Ono što je za mene bitno jest da se takav događaj ne kontekstualizira interpretacijom, historiziranjem i manipulacijom izgubljenog značenja. Kao što sam prije spomenuo, prošla djelovanja, sačuvana u arhiviranim dokumentima, može reaktivirati i vratiti u sferu realnog jedino permanentna participacija u novim djelovanjima.

Kako se vi u radu referirate na fenomen vremena, obraćate se sebi samu u budućem vremenu, pretpostavljate li kako će buduća komunikacija dokinuti umjetnika i nadomjestiti ga nekim novim medijem?

U jednom broju magazina TV novosti iz 1969. izneseno je predviđanje da će godine 2000. ljudski život trajati 150 godina. Na osnovi te projekcije odlučio sam, nakon razgovora DM1978 sa DM2010, sada realizirati razgovor DM2016 sa DM2077. Kada sam 1978. u performansu pred publikom postavljao pitanja za Dalibora Martinisa iz godine 2000, nisam mogao pretpostaviti kakav ću to budući identitet zateći sa druge strane. Nisam čak pogodio ni vrijeme u kojem će se razgovor dogoditi jer se on zbio deset godina poslije, dakle 2010. U tom smislu bilo bi uzaludno pokušati predvidjeti u kojoj će mjeri tehnologija s jedne i naša ideja identiteta s druge strane uvjetovati umjetničko stvaranje. U svakom slučaju vjerujem da su sve brža izmjena tehnološko-medijskih okolnosti i stalno otvaranje novih polja djelovanja umjetnicima novi poticaji i izazovi.

Kako je velik dio vašeg rada koncentriran oko videa i eksperimentalnog filma, kakva su vaša razmišljanja o tom području? Što vas je ponukalo da se bavite medijskom umjetnošću?

Ako govorim o tome što mi je video značio onda i što mi znači danas, čini mi se da nema bitne razlike. Sada, kao i onda, mislim da je njegova osnovna značajka procesualnost, on je najbolji kada bilježi umjetničku gestu, njezino nastajanje i realizaciju. Ono što je novo u odnosu na te početke jest svijest da su slike, tj. sučelja, postale sveprisutni društveni fenomen koji me danas više zaokuplja nego sama estetsko-tehnološka narav slike.

Medije razumijem onako kako ih definira Dieter Mersch, dakle ne kao tehničke aparate (film, video, fotografija, računalo, internet) nego kao simboličko-imaginarne strojeve ideja, doživljaja, želja i potreba čovjeka.

Koliko se promijenila percepcija videa od vremena kad ste stvarali radove koji su tada bili avangarda? Je li video sada mainstream?

Video se tehnološki i produkcijski de facto izjednačio s filmom. Istodobno filmski jezik postao je nešto čime je ovladao velik broj umjetnika, ali mislim da i danas on njima služi ponajprije za otvaranje likovnog izričaja prema performativnim i vremenskim aspektima kao što je služio i meni 70-ih godina.

Vaš projekt Observatorium, u kojemu je nekoliko iznimnih videoradova, po ocjenama mnogih, najbolji je nastup Hrvatske na Bijenalu u Veneciji. Kako ga danas vidite i što vam je značio tada? Koliko je važno izlagati na toj prestižnoj manifestaciji?

U katalogu uz izložbu Observatorium zapisao sam, pomalo mani­festno-pretenciozno, nekoliko stva­ri koje i danas vrijede za ono što radim: „Poći od pretpostavke da je elektronska slika sastavni dio fizičkog svijeta. Uspostaviti izravni odnos između elektronske slike i fizičke supstance – materije... Izmjeriti u kojoj mjeri fizička prisutnost predmeta utječe na naraciju, a koliko naracija na predmet.“ U radovima poput DM1978 razgovara s DM2010 propitujem koncept izjednačavanja elektronske slike i stvarne osobe. Venecijanski bijenale je, uza sve mane, jedina svjetska manifestacija u kojoj i male sredine mogu pokazati svoju suvremenu umjetnost. S druge strane ova izložba, kao i druge tog karaktera i važnosti, iz godine u godinu bivaju sve veće i pitanje je koliko već sada premašuju perceptivne i fizičke kapacitete publike.

Kakva su vaša iskustva rada sa studentima na riječkoj Akademiji? Imaju li danas studenti više mogućnosti za razvoj i napredak ili ih globalizacija i virtualnost, ipak ograničavaju u kreativnosti?

Mislim da današnji studenti imaju dobre mogućnosti za razvoj jer im se kroz studij nudi više alternativa. Također, postoje programi mobilnosti i međunarodne razmjene pa mnogo lakše dolaze u doticaj sa suvremenim zbivanjima i kolegama u drugim sredinama. Svakako, postoji zasićenje informacijama, ali svaka nova generacija razvija sposobnosti za obradu tih informacija, tako da ne vidim u tome problem.

Na koji način literatura i film utječu na vaša razmišljanja i rad? Spominjali ste mađarskog književnika Laszla Krasznahorkaia i njegov roman Melankolija otpora.

U međuvremenu sam pročitao i roman Rat i rat iz kojeg se može iščitati autorova fascinacija suvremenom umjetnošću. Naime glavni lik romana, u želji da se samoponišti i nestane iz ovoga svijeta ulazi u umjetničko djelo, u skulpturu-iglu Marija Merza. Izvrsna izložba toga velikog talijanskog umjetnika još je otvorena u Veneciji. Krasznahorkai je pisac po čijim je djelima redatelj Bela Tarr napravio neke od najzačudnijih djela filmske umjetnosti uopće. Film je u mojem odrastanju i sazrijevanju imao važnu ulogu. U nekoliko radova iz Binarne serije koristio sam poznata djela iz filmske povijesti. S druge strane i filmski se medij otvorio prema suvremenoj umjetnosti. Mnogo je filmskih festivala koji u službeni program uvrštavaju i takozvani eksperimentalni film, tako je i moj kratki film Odessa/Stairs/1925/2015 iz 2014. u ovih šest mjeseci prikazan na više filmskih festivala u svijetu.

Neposredni planovi, što pripremate u skoro vrijeme?

U sljedećih nekoliko mjeseci želio bih završiti filmove-pitanja za DM2077. S obzirom da nisam siguran tko ili što će predstavljati DM 2077. odlučio sam da pitanja ne upućujem osobno, već u obliku malih filmskih cjelina od kojih će svaka otkrivati jedno pitanje. Imam još jedan dokumentarni film u planu, koji se temelji na službenom videozapisu sudskoga postupka. Potkraj sljedeće godine trebao bih imati samostalnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a to znači da me čeka mnogo posla oko pripreme radova, postava, kataloga.

Kojim biste ključnim pojmovima mogli odrediti svoju umjetničku aktivnost?

Zaustavit ću se prije negoli dođem u napast da na to odgovorim. Ipak je bolje da o tome drugi govore.